Ratni zločini, kao uostalom i rat, bez sumnje su veliko zlo koje ljudi čine jedni drugima. Razumeti zašto je tako bilo i u prošlosti, a i danas nije moguće, ukoliko se, makar i na ovlaš, ne sagledaju religijska i filozofska gledišta o uzrocima i poreklu zla.
Religije na različit način tumače poreklo i izvore zla.
U grčko-rimskim polimonističkim religijama i budizmu ne postoji jedna personifikacija zla, već više njih, baš kao i bogova. Drevne monističke religije, one koje su prihvatale jedan božanski princip, imale su bogove protivrečnih etičkih svojstava koji su u večitoj borbi. Etička ambivalentnost ispoljavala se unutar jednog božanstva ili kroz božanske dublete.
Zaratustra je, oko 600. g. re n.e, razrešio božanske etičke protivrečnosti, tvrdeći da zlo nije aspekt boga, već odvojeni princip. Vrhovni Bog, gospodar mudrosti, Ahura Mazda, stvorio je svet, a sve zlo na svetu stvorio je zao duh Ahirman.
Drevni starozavetni judaizam tumačio je da je zlo rezultat čovekovog greha, njegove izopačenosti i otuđenosti od Boga, (Eva i Adam, Kain i Avelj, Sodoma i Gomora..). Izvor zla je spiritualno biće suprotsavljeno Bogu, a njegova geneza se kreće od grešnih sinova božjih, pa sve do Satane, oličenja zla u jednom liku. U vreme apokaliptičkog perioda (robovanja Rimu) svi ljudski gresi su rezultat dominacije Satane.
Jevrejska misao, kasnije, kroz rabinsko učenje, kreće u drugom pravcu i tvrdi: zlo potiče iz nesavršenosti stvarnog sveta (metafizičko zlo) i iz zloupotrebe slobodne volje. Njegov izvor nije Satana, već u svakom čoveku žive dva antagonistička duha – sklonost dobru i sklonost zlu. Pobedu nad zlom čovek može postići pridržavajući se Tore.
U ranoj hrišćanskoj etici prisutni su uticaji i empiričke i metafizičke antičke misli o zlu. Sukob Avgustina i Pelagija i pobeda Avgustinovog učenja o radikalnom zlu bio je i konačan slom antičke kulture za čitav period srednjeg veka. Antički etički optimizam ustupio je mesto hrišćanskom etičkom pesimizmu – naglašavanjem značaja zla kao snage koja vlada svetom.
Teološka misao koja je tvrdila da Adamovi potomci imaju sposobnost samo da greše i da znanje o moralnom ne pomaže čoveku da postane moralan našla je, na doktrinarnom planu, izlaz u indulgencijama i ispovedima. Ako si bogat plati, a ako si siromašan ispovedi se, očitaj nekoliko molitvi i gresi su ti oprošteni. Papske indulgencije se nisu održale, ali ispovedi su i danas snažni eliksir za ispiranje savesti. To znači ako je čovek grešan po rođenju i ako je cena učinjenih greha tako niska, onda činiti zlo postaje prihvatljivo. Najbolje se to vidi na primeru najtežeg greha, greha homicida i izigravanja najjasnije božije zapovesti Ne ubij. Jezuit Petrus Alagon ispraća krstaše u pohod na Jerusalim rečima: Po naredbi Božjoj može da se ubije nevini, da se pljačka, vrši razvrat, jer On jeste Gospodar života i smrti i svega ostaloga i zato je nužno izvršavati Njegove naredbe. Ili kad veliki reformator Martin Luter, sličnim povodom, 1526.godine u svom delu Ob Kriegsleute auch in seligen stande sein kunten napiše: Ruka koja drži mač nije više ljudska ruka, već Božja ruka, i da to nije čovek, već da Bog veša, gazi i obezglavljuje, ubija i ratuje, sve su to Božja dela i Njegova suđenja.
Dakle, i judaizam i hrišćanstvo poreklo zla vezuju uz slobodnu volju. U islamu, međutim, kako još u 8.veku uočio znameniti sirijski monah i teolog Jovan Damaskin, poreklo dobra i zla se izvodi iz Boga (Alaha), kako bi se sačuvala njegova svemoć.
Filozofija u svojoj baštini čuva pregršt ingenioznih umova koji su čovečanstvu ponudili svoje odgovore o uzrocima i poreklu zla.
Još su se u antičkoj etici o zlu formirala dva osnovna pravca: Aristotelov empirički i Platonov metafizički. Aristotel tvrdi da je zlo unutrašnje duhovno svojstvo čoveka koje odredjuje njegove postupke, a pobediće ga razvijanjem uma, dakle saznanjem. Piron iz Elide i Seksta Empirik, nastavljajući Aristotelovo učenje, svaki u vremenu u kom je živeo, pažljivo beleže sve što je antika znala o razilaženju vrednovanja dobra i zla među ljudima raznih staleža, obrazovanja, doba života i to kod raznih naroda. I na osnovu svojih empiričkih dokaza zaključuju da dobro i zlo ne postoji u apsolutnom smislu ili po prirodi, nego jedino u odnosu na pojedine ljude i narode. Aristotelovim tragom išli su mnogi kasniji filozofi i on se može smatrati vladajućim pravcem.
Za razliku od Aristotela, Platon na vrhuncu svoje misli, na pitanje o poreklu zla odgovara da čovek ne stupa u svet kao neodređen, nego sa urođenim karakterom iz predzemaljskog postojanja duše. Ima jedno mesto u Učenju o državi na kojem Platon urođeni karakter izvodi iz predvremenskog slobodnog izbora jedinke – duša stupanjem u život bira između dobra i zla. Za tu misao kasnije su se vezali svi sistemi teodiceje u hrišćanskoj etici i učenja o predodredjenju: krivnja je onog ko je izabrao, Bog je nedužan.
Stoici su prvi pokušali da ova dva pravca, metafizički i empirički, pomire.Po njima, osnovni sadržaj moralnog jeste živeti u saglasnosti sa prirodom, a sama priroda u sebi sadrži zakone s kojima čovek treba da se usaglasi. Hrisip, također stoik, široku raprostranjenost zla objašnjava dualizmom uzroka čovekovog ponašanja. Jedni potstiču na moralno postupanje u skladu sa prirodnim zakonima, a drugi zavise od čovekove volje i mogu predstavljati prekid zakonitosti i reda u prirodi. Taj prekid ispoljava se kao zlo.
Novija filozofska misao, počev od humanizma i renesanse, već kroz dela Bekona pokušava da odvoji moralno od religioznog. To nije bilo baš tako jednostavno.
Samjuel Klark, kritikujući nominaliste, Loka i Hobsa, tvrdi da u priodi postoji razlika između dobra i zla pre svakog zakonodavstva, kako novozavetnog, tako i građanskog. Prema Klarku do odgovora šta je dobro i moralno, a šta zlo, dolazi se saznanjem, koje se pretvara u volju. Međutim, kad je uočio da moralno više pripada teorijskoj, a zlo praktičnoj sferi, poseže za argumentima otkrovenja Božje volje i time opovrgava sam sebe i vraća se metafizičkoj etici.
Hjum uvodi subjektivno-psihološki metod sagledavanja zla i kaže da je zločin za um samo niz motiva, misli i postupaka, a osećanje ga karakteriše kao moralno zlo. Helvecije u delu De l’ Esprit des Lois tvrdi da je čovek proizvod njegovog vaspitanja i da se njegovo postupanje uvek kreće u pravcu manjeg otpora.
Naturalizam je u delima Spinoze i sledbenika dao svoj doprinos shvatanju zla. Spinoza uči potonje genracije da je, sa stanovišta pojedinačnog bića, «dobro» sve ono što uvećava njegovu snagu i životnu punoću, «zlo» je ono što ih slabi i umanjuje, a za univezalno stanovište potpuno su irelevantna sudbinska pitanja pojedinačnog bića, čiji se život kreće između dva pola samoodržavanja i samopropadanja. Umesto jednog čoveka kome ne uspeva samoodržanje postoje drugi kojima uspeva.
Imanuel Kant pravi kopernikanski obrt u etici kad tvrdi da moralni zakoni ne nastaju iz prethodnog pojma ili iskustva dobra i zla, nego su dobro i zlo moralnim zakonom određeni, a on je kategorički imerativ, koji nije izvodiv ni iz čega i tu se Kant vraća metafizici moralnog kao kod Platona ili Tome Akvinskog.
U Hegelovoj dijalektici zlo postaje forma u kojoj se ispoljava pokretna snaga istorije. Rđave strasti, lakomost i vlastoljubivost pretvaraju se u poluge istorijskog razvitka, jer izazivaju pobune koje vode ka novom napretku.
Za Šelinga, koji je sistematizovao sve prethodne torije, zlo je kosmička snaga i čin slobode. Prema njegovom shvatanju nužnost zla u čoveku proizlazi iz nesvesne volje, a svaka čovekova radnja je određena uzrocima koji se nalaze u prošlom vremenu i koji pri njenom izvršenju nisu više u čovekovoj moći. Ne možemo, a da ne spomenemo Šopenhauera. Filozofi pre njega su sve stvarno videli kao umno, a Šopenhauer u stvarnosti sagledava samo strašnu bezumnost i kaže: dogma o praroditeljskom grehu nije ništa drugo do mitski izraz istine da je u krajnjoj osnovi sva krivica za zlo postavljena samim postojanjem.
Prema Ničeu, put kojim čovek treba da ide nije put ka sreći već put ka moći, a nasilnički samoživi interesi moraju nadvladati ljubav prema bližnjem kao prezrenu i dekadentnu. Niče svoje učenje izopačava u veličanje zla, koje mu ne izgleda kao nešto od prirode dato, protiv čega se treba boriti, već naprotiv, kao ono što treba tražiti i na sve načine pojačavati, jer kako kaže njegov Zaratustra: ...videti da se pati, to godi, učiniti da se pati – još više!
Nije teško zaključiti da je relativizacija dobra i zla, kao dominantna filozofska misao od antike do Spinoze, sa izuzetkom Kanta, postepeno prerasla u prihvatanje zla kao kosmičke nužnosti i zamajca istorije, pa do otvorenog veličanja zla kod Ničea. Ni jedan mislilac pre Ničea nije ljudima nametnuo etiku večnosti pakla na zemlji kao najvišu životnu radost.
Ako je filozofija bistro oko sveta i so ljudske misli, onda je jasno kakv je svet u kome živimo. Čini se da je jedini moguć odgovor da su i dobro i zlo imanentni ljudskoj prirodi i svim oblicima ljudskog društva, bez obzira na stepen njegovog razvitka.